Backstage Rocker

10 Godina od Smrti Borisa Aranđelovića: Kupite Daire

I ako sudbina čini sve da ih spreči, neke ljude ne može zaustaviti ni loša finansijska situacija, ni državni problemi. Samo je muzika bitna.

“To je bilo srećnije vreme, možda se neki neće složiti, ali, ipak, srećnije vreme koje se razlikuje od ovog današnjeg. Znam da je ekonomsko-politička situacija uticala na sve to, ali ostaje činjenica da ja ili neko drugi danas ne može čuti dobar rok sastav, bilo uživo, bilo na radiju ili televiziji.”

Ovako je svoje razočarenje jednom prilikom izrazio Boris Aranđelović. Beše mu muka od naizgled nepovratnog pada rok muzike, kako u sniženju kvaliteta i smisla bendova, tako i u interesovanju mladih ljudi. Nastavio je:

“Zatim, nema nekog mesta gde će se sedam dana u nedelji smenjivati bendovi koji se nadmeću u dobroj svirci, kako se to nekad podrazumevalo. S druge strane, čini mi se kao da su se muzičari sami predali. Naravno, i šou-biznis je kod nas pao.”

I bio je u pravu, barem donekle. Naime, Boris je izuzetno dobro razumeo muziku, pogotovo rok, i gledao je kroz prizmu koja se formirala dugim godinama u studiju, na bini, pred kamerama, fanovima. Mada, rekao bih da je slabije razumeo moderni pristup. Objasniću, ali prvo moram govoriti o ovom velikom čoveku.

Boris Aranđelović je rođen 13. oktobra 1948. u Kragujevcu. Nije bilo ničega neuobičajenog u vezi s njegovom mladošću, ničega što bi ga obeležilo kao nosioca sudbine stvorene za svetla, krike, binu. Tako običan, otišao je da služi vojsku. U razgovoru, jedan drug muzičar mu predloži da uzme par dana odsustva i donese od kuće gitaru.

Kakvu gitaru? Odakle mu? Ipak, pristao je, skrpio novac i na odsustvu kupio dvanaestožičanu gitaru “Melodija” sa koje je uklonio pola žica.

Mada Boris nije imao zvezdani beleg pomenut ranije, imao je upornost i odlučnost koje su ga odvele daleko. A imao je i glas. Po povratku iz kasarne počeo je nastupati u Kragujevcu, svirao pesme na akustičnoj gitari i plenio publiku unikatnim vokalima. Nažalost, nije bilo dovoljno novca za egzistenciju, te je morao svoju odlučnost usmeriti ka radu.

Otišao je u Australiju i mučio se mnogo da bi preživeo. Po pričama je spavao na klupama i krio se u krošnjama od policije koja beskućnike zatvara. Bojao se lopova, svaki novi dan delovao mu je daleko. Ali preživeo je Boris i vratio se u Kragujevac trijumfalno, kao zreo čovek koji je uspeo sebe održati na nogama uprkos teškim mukama.

Ulazak u Harem

Još pre nego što se vratio, čuo je za misterioznu grupu Smak. Prijatelji su tu grupu hvalili u pismima, prepoznavši njen vanvremenski talenat. Čuo ih je i uživo, i shvatio da je to prilika koju je čekao čitavog života. Umeo je takve momente da prepozna.

Godine 1973. postao je pevač Smaka. Traženo mu je na audiciji da otpeva “Child in Time” benda Deep Purple. Možda članovi nisu razumeli s kim imaju posla, ali Boris im je uredno pojasnio kada je zapevao. Tako su se u bendu susrela dva kolosa – Boris Aranđelović i Radomir Mihailović Točak.

Učinak je bio očigledan skoro momentalno. Smak je i pre Borisa pobeđivao na takmičenjima i festivalima, ali njegova introdukcija dovela je do novog talasa interesovanja. Ljudi bi čuli singlove na radiju ili došli na nekakav nastup više bendova, očekujući dobru muziku uz piće i društvo. Vraćali bi se kući misleći o Smaku i onome što su imali prilike da čuju.

Čuli bi maestralne bubnjeve i bas, čuli bi prelepu melodiju klavijatura, ali povrh svega, čuli bi kristalno jasnu, žustru i dinamičnu igru Borisovog glasa i Točkovog umeća na šestostrunačnom platnu. Bila je to igra bez golmana i pravila, bez gubitnika. Više bi se mogla uporediti sa pozorišnom predstavom nego sa kakvim muzičkim delom.

Mnogo je tenora i lako im je (barem visinski) pevati Borisove pesme. Teško je bilo razumeti muziku, zadatak pred sobom, i glas izneti kako bi pesma bila uzvišena, a ne odvedena u nekom pogrešnom pravcu. Boris nije želeo da svojim vokalima preuzima pažnju. Služio je pesmi, trenutku, muzici kao živoj sili.

Nažalost, slično kao i njihovi savremenici, Smak je naleteo na nevolje. Bilo to interno neslaganje ili raznorazne državne krize, sputani su u svom usponu. U nekom trenutku, Boris Aranđelović se preselio u Holandiju. Tamo je živeo dugo, ali uvek je patio za toplinom ljudi iz svog rodnog kraja.

Na vokalnim dužnostima zamenio ga je Dejan Najdanović Najda. Da li je mogao popuniti Borisove cipele? Mogao je. Dodatno, grupa milosrdno nije želela da on bude Borisova imitacija, već da interpretira muziku na svoj način. Najda se dobro snašao, ali nije bilo isto. Mada se samo vokal promenio, kao da je drugi bend bio u pitanju. Upečatljivi detalji umetnosti dugo ostaju sa posmatračem, slušaocem, a ovde je jedan od najbitnijih bio izmenjen.

Mnogo je tenora i lako im je (barem visinski) pevati Borisove pesme. Teško je bilo razumeti muziku, zadatak pred sobom, i glas izneti kako bi pesma bila uzvišena, a ne odvedena u nekom pogrešnom pravcu. Boris nije želeo da svojim vokalima preuzima pažnju. Služio je pesmi, trenutku, muzici kao živoj sili.

Mesečeva reka

Boris je zbog raznih iskustava vremenom postao ogorčen rok muzikom i pravcem u kom ide. Osećao se kao da vesla u mraku dok oko njega pluta svet koji ne razume rokenrol i ljubav. Hvalio je Jugoslaviju kao obećanu zemlju i tugovao što je imao prilike da svedoči kršenju tog obećanja. Beše nešto lakše u njegovoj mladosti. Toliko je neke sloge bilo, neke ljubavi prema roku, barem. On to više nije mogao pronaći u modernom vremenu.

Ali nije bio u pravu, što znamo sada. U toj žalosti za boljim vremenima nije video da je rok samo promenio formu u skladu sa zahtevima modernog doba. Toliko je neverovatnih bendova, zastrašujućeg talenta i upornosti, toliko mladih očiju punih iskri. Neki od tih mladih ljudi su prvi put u ruke uzeli instrumente nakon slušanja Smaka. Boris to samo nije prepoznao.

Godine 2012. imao je priliku to da promeni. Smak je zakazao koncert u “Kombank Areni.” Ko zna šta su očekivali. Znali su da su voljeni i traženi, ali nisu mogli ni zamisliti odziv. Više od 20,000 ljudi je došlo da čuje originalnu postavu benda kako izvodi svoje hitove.

Nažalost, taj sedi majstor mikrofona imao je zdravstvenih problema. Dolazio je mestimično iz Roterdama da nastupa sa Smakom, ali nije mu uspevalo da popravi zdravlje. 27. avgusta 2015. Boris Aranđelović je preminuo u Roterdamu, nakon duge borbe sa cirozom i rakom jetre.

Ali nije njegova smrt za tugu i očajanje. Za svojih 66 godina, Boris je ostvario nečuvene uspehe u našoj muzici, ostavio neizbrisiv trag u našem poimanju rokenrola. To je i država priznala, postavljajući bronzane skulpture članova Smaka ispred kragujevačkog Doma omladine. Boris stoji ponosno, gledajući u prolaznike, a u rukama drži mikrofon i daire.

Zaista, ime “Smak” je sinonim za Točka, ali da nije bilo Borisa, nikada ne bismo tako voleli i glasno pevali hitove te rok institucije. Nikada ne bismo razumeli raskošnost njenih kompozicija i dublji značaj ukrasa na njenom goblenu. Nikada ne bismo tako nasmejani pevali profesoru, putujućim ciganima, crnim damama. Bez Borisa, rok muzika bi imala nešto manje smisla.

Kupite daire i svirajte tiho za tog Kragujevčanina.

Dopao ti se tekst? Ne zaboravi da ga podeliš!

Scroll to Top