Backstage Rocker

The Cure – Most Između Gotik Noćne More i Slatkog Pop Sna

“Pohvale su upućene pre svega melodijama koje stvaraju, kao i na do sada poznatu atmosferu sna – bilo lepog ili košmarnog.”

Termin intermedijalnosti u umetnosti odnosi se na to da sve vrste, neminovno, posredno ili neposredno, utiču jedna na drugu, nadovezuju se, prepliću i sažimaju. “Killing an Arab”, prvi singl grupe The Cure, izazvao je burne reakcije i kritike jer je zbog naslova pogrešno protumačen kao rasistički. Tome su doprineli i brojni komentari koje su slušaoci ostavljali na radiju, pa je pesma sve ređe emitovana. 

Tema pesme je inspirisana Kamijevim “Strancem” i njegovim stvaralaštvom generalno. Da bi dokazali da pesma nema rasističku osnovu i konotaciju, na sledeća izdanja dodate su nalepnice sa posebnim objašnjenjem, a katkad bi pesmu preimenovali u “Loving” ili “Kissing an Arab”, da bi negirali i ismejali netačne tvrdnje. Postoje mnoge niti koje povezuju ovo književno i muzičko delo, odnosno postoji jasna intermedijalna veza između njih. 

Početak pesme – suptilni, tihi, orijentalni zvuk gitare, silazni tonovi na basu, a zatim bubanj koji naglo upada – kao da bude osećaj spremnosti na pokret, na akciju. Istovremeno, blago jednoličan, hrapav, ali direktan vokal, doprinosi atmosferi ravnodušnosti, besmisla, beznađa. Granica između života i smrti, halucinacije i jave kao da podrhtava i nestaje u rečima i ritmu refrena ove pesme. The Cure je uspeo kroz zvuk da prikaže osećanja i egzistencijalnu poziciju junaka, Mersoa: pesma uznemiruje, podstiče na razmišljanje, istovremeno je agresivna i melodična, pokreće i kao da stavlja slušaoca na granicu dobra i zla – u prostor traganja za odgovorima i smislom.

Početak i Razvoj Benda The Cure

Bend The Cure osnovan je 1976. godine u Engleskoj. Debitantski album, “Three Imaginary Boys”, izdali su u maju 1979. godine. Pošto nisu imali dovoljno iskustva u studijskom snimanju pesama, ni članovi benda ni javnost nisu bili zadovoljni zvukom albuma. Kritike su se najviše odnosile na to da je zvuk previše lagan, nežan. I sam frontmen, Robert Smith, nije bio zadovoljan snimcima; želeo je da stvori muziku sa više dubine, težine, suštine. 

Za dalji razvoj zvuka grupe The Cure značajno je iskustvo koje su stekli kao predgrupa bendu Siouxsie and the Banshees, koji se smatraju pionirima post-punka. Robert Smith je prilikom turneje u jednom momentu počeo da svira gitaru sa njima, jer ih je gitarista napustio. Izjavio je da je nakon ove turneje potpuno promenio pogled na pravac benda The Cure. 

1980. godine objavljuju drugi album, “Seventeen Seconds“. Razlikuje se od prethodnog po tome što je u produkciju pesama uključen i Mike Hedges, koji je dosta uticao na kreativno rešavanje tehničkog dela snimanja. Album se ističe po specifičnoj i novoj atmosferi pesama: pozadina je prilično tmurna, mračna, košmarna i hipnotišuća. Upravo ovaj album označava početak njihove gotik faze. Pesma “A Forest” naročito je dobro primljena od strane publike.

Produkcijska saradnja sa Mike Hedgesom nastavila se i prilikom snimanja trećeg albuma, “Faith”. Sumorna atmosfera prethodnog albuma nastavlja se i produbljuje. Ambijent albuma okarakterisan je kao prvi stepen depresije, budući da istražuje još tmurnija, dublja, skrivenija osećanja. Sam ton pesama s ovog albuma je slojevitiji i po tome drugačiji od prethodnih.

Drugi album predstavlja početak, a treći dalje istraživanje njihove gotik ere. Teme pesama tiču se istraživanja spiritualnih aspekata ličnosti, unutrašnjih monologa i posebne, mračne estetike koja povezuje pesme ovog albuma u koherentnu celinu, što nije bio slučaj sa prethodnim albumima, u kojima su pesme bile više kao zasebne tvorevine.

The Cure i Pritisak Pop Muzike na Umetničku Ekspresiju

1982. godine izdaju album “Pornography”, kojim će potvrditi uticaj na talas gotik roka. Robert Smith je izjavio da je njegovo mentalno stanje u toku stvaranja pesama sa ovog albuma bilo loše. To se jasno vidi u pesmama koje odišu melanholijom, pasivnošću, egzistencijalnom iscrpljenošću. U melodijama pesama dominiraju zvuci sintisajzera i bas gitare. U celini, ton je minimalističan, ali izrazito težak, turoban. Izdvaja se i zvuk gitare sa naglašenim eho-efektom koji atmosferu pesama čini mutnijom, zamagljenijom, više nalik na noćnu moru.

Pod uticajem izdavačke kuće i producenata, u narednom periodu karakterističan gotik zvuk benda The Cure će biti promenjen u prijemčiviji stil pop pesama. Međutim, bitno je naglasiti da pesme poput “Go to Bed”, “The Walk” i “The Lovecats” nose i veliku dozu ironičnog otklona prema pop žanru. 

Robert Smith je želeo da uradi sve suprotno od prethodnog albuma; da stvori pesme koje su namenski površne, jednostavne, proste, kako bi usmerio kiritičku oštricu ka pritiscima muzičke industrije koja je želela da učini njihovu muziku prihvatljivijom za šire mase. Frontmen je rekao da je pesma “Let’s Go to Bed” nastala kao šala na račun pop pesama. Iako sadrže elemente humora, ove pesme uključene su u kompilaciju izdatu 1983. pod nazivom “Japanese Whispers”, koja ih je proslavila. 

Egzistencijalizam i Most Između Obala Gotik i Pop Zvuka

1984. godine izlazi album “The Top”, karakterističan po novoj, psihodeličnoj pozadini pesama. Zanimljivo je da je Robert Smith svirao većinu instrumenata na ovom albumu, kao i da je on jedini stalan član benda od osnivanja. Ovaj album može se smatrati mostom koji spaja dve obale – mračnog rok i svetlijeg pop zvuka – kao i dokazom uspešnog balansiranja benda između dva žanra. Vidljivi su uticaji flamenka, kao i istočnih motiva, na primer u pesmama “The Caterpillar” i “The Wailing Wall”. Primetna je i promena samog načina pevanja. Vokal zvuči prirodnije, slobodnije.

Sledeći album, “The Head on the Door”, objavljen 1985., još jedan je korak u sintezi pesimistične, sumorne i optimistične, lagane strane benda The Cure. Dve pesme su postale jako poznate – “Close to Me” i “In Between Days”. Karakteristično za sve albume, a posebno za “Disintegration” iz 1989., što se vidi i u samom nazivu, jeste generalna atmosfera: osećanje nužne prolaznosti, smrtnosti čoveka i egzistencijalne zapitanosti. Robert Smith je izjavio da ga je osećanje relativnosti pratilo i proganjalo još od detinjstva, a da je kulminaciju doživelo pred njegov trideseti rođendan.

Upravo tada nastaje album čiji naslov u potpunosti objašnjava depresivno raspoloženje zbog sveopšte prolaznosti. Album označava povratak introspektivnijem, gotik roku kojem su bili privrženi na početku karijere. Važno je naglasiti da je i u ovom albumu uočljiv balans između mračnog, gotičarskog i svetlog, sanjivog aspekta pop muzike. Najpoznatije pesme sa ovog albuma su “Lovesong”, “Lullaby” i “Pictures of You”.

Najveći komercijalni uspeh postigli su sa devetim albumom, “Wish” objavljenim 1992. Postoji zanimljiva priča o snimanju pesme “Friday I’m In Love”. Naime, kada se prilikom snimanja pesme analogna traka ubrza, tempo pesme postaje brži, a visina tona se diže. Ovu tehniku su koristili mnogi rok i pop izvođači kako bi njihovi vokali ili zvuk generalno zvučali više, svetlije, življe. Robert Smith je to uradio slučajno. Zaboravio je da isključi “vari-speed”, tj. opciju kontrole brzine reprodukcije na magnetofonu. Zbog toga pesma zvuči nešto brže i čini se kao da je u drugom tonalitetu u odnosu na ostale, a zapravo je samo za oko četvrt stepena iznad.

The Cure: Bend Koji je Uvek Blizu Kraja

Interesantno je to što je Robert Smith još od trećeg albuma u nekoliko navrata najavljivao kraj postojanja The Cure. Izgleda da ga je prolaznost i relativnost pratila u svakom pogledu i trenutku. Deseti album, “Wild Mood Swings”, objavljen 1996., je lošije prihvaćen, a uz to im je sa izdavačkom kućom ostalo još dva albuma do isteka ugovora. Frontmen je zbog toga ponovo naslućivao kraj postojanja benda, zbog čega je želeo da stvori pesme koje će prikazati ozbiljniju stranu grupe. 

Nakon dugog odlaganja objavljivanja, 2000. godine izašao je album “Bloodflowers”. Robert Smith je izjavio da ovaj album smatra delom triologije koja obuhvata i albume “Pornography” i “Disintegration”. Dvanaesti album, “The Cure”, objavljen je 2004. godine. Karakterističan je po tvrđem zvuku koji naginje ka metalu, što ga izdvaja od prethodnih. Razlog je saradnja Roberta Smitha sa Ross Robinsonom, producentom poznatim po otkriću i radom sa mnogim rok i metal izvođačima. Frontmen je album opisao kao “Cure heavy”, zvuk koji se razlikuje od tipičnog tvrdog nu metal zvuka.

Snovi Kroz Muziku Postaju Stvarnost

U narednom periodu bend će svirati na raznim koncertima i festivalima. Zanimljivo je da su pokrenuli seriju koncerata pod nazivom “Reflections” na kojima su izvodili prva tri albuma u celosti – po jedan album svake večeri. Dodatno su 2008. izdali album “4:13 Dream” koji je prošao većinski nezapaženo, a kritičari su tvrdili da materijal previše liči na sve što je The Cure do sada radio.

The Cure se 2024. godine vraća na vrh top lista objavljivanjem albuma “Songs of a Lost World”. Pored albuma “The Head on the Door”, ovo je jedini na kom je samo Robert Smith autor svih pesama. Izuzetno je dobro primljen od strane publike i kritike. Pohvale su upućene pre svega melodijama koje stvaraju, kao i na do sada poznatu atmosferu sna – bilo lepog ili košmarnog; vokalu koji i posle tolikih godina karijere još uvek zvuči upečatljivo i jako, i tekstovima koji i dalje svedoče o dubini introspekcije i istovremenoj širini pogleda na svet.

The Cure nastupa uživo, na slici se vidi Robert Smith i publika
David Iskra

Dopao ti se tekst? Ne zaboravi da ga podeliš!

Scroll to Top