Regionalna alternativa je poslednjih godina toliko bogata novim artistima, da je teško probrati ono najbolje. Ali nema frke – Rocker je tu da probere 60 najboljih stvari za kvalitetnu alt bleju.
Talking Heads – od prve svirke u klubu “CBGB” do pomeranja muzičkih granica
Talking Heads – priča o pionirima američkog novog talasa koje je predvodio harizmatični frontmen Dejvid Birn.
Image source: Nepoznat
Ime benda Talking Heads nastalo je sasvim slučajno – do izraza “talking heads” došli su čitajući magazin. Koristi se u televizijskom žargonu i ima značenje kadra koji hvata samo glavu i ramena osobe koja govori, najčešće korišćenog prilikom snimanja programa informativnog karaktera kao što je dnevnik.
Bend je nastao 1975. godine u Njujorku. David Byrne – pevač i gitarista, Chris Frantz – bubnjar i Tina Weymouth – basistkinja, osnivači grupe, upoznali su se za vreme studija umetnosti. Zanimljivo je da je Tina Weymouth sticajem okolnosti postala član grupe, a danas se smatra jednom od najuticajnijih rok basistkinja na svetu. Naime, David i Chris nisu mogli da pronađu basistu koji se uklapa, pa je Chris motivisao Tinu da nauči da svira bas. Po priči, David Byrne je tražio od Tine da dođe na audiciju tri puta pre nego što je zvanično primljena u Talking Heads.
Prvi nastup ove grupe bio je u legendarnom klubu “CBGB”. Svirali su kao predgrupa čuvenom punk bendu Ramones. Ako još niste, preporučujem vam da pogledate film “CBGB”. Nakon što su izdali prvi singl, “Love – builiding on fire”, pridružuje im se Jerry Harrison, koji će svirati klavijature, gitaru i pevati prateće vokale.
Prvi album "Talking Heads"
Prvi album, “Talking Heads ‘77”, izdali su u septembru 1977. godine. Zvuk albuma se može opisati kao mešavina new wavea, art punka i funk roka. Teme pesama bave se socijalnim i individualnim pitanjima, osećajem otuđenosti i preispitivanjem društvenih normi i očekivanja. Visoki, drhtavi vokal savšeno opisuje osećanje napetosti, nervoze, zbunjenosti i izgubljenosti u svetu razuma i logike. Oštri, naglašeni bas i bubanj u sintezi sa šaljivim, vedrim, blago ironičnim tekstovima i melodijama, zaokružuju priču o ovim osećajima na poseban način.
Pesma koja se naročito istakala je “Pschyo killer”. Mnogi su povezivali temu i naslov pesme sa serijskim ubicom poznatim kao “Son of Sam” koji je nekoliko meseci ranije vršio ubistva u Njujorku. David Byrne, autor ovog i većine drugih tekstova, negirao je ove tvrdnje i rekao da je pesma nastala godinama pre ovih dešavanja.
Drugi album, “More songs about bulidings and food”, objavljen je 1978. godine. Bavi se temama urbanog života, zgrada, svakodnevnice, hrane. Pesme govore o trivijalnim stvarima kroz humorističan ton. Iako kritika društvenog stanja, konzumerizma i kapitalizma nije direktna i glasna, itekako je prisutna i iskazana kroz ironiju, šalu, poigravanje, podsmeh običnim situacijama. Razlikuje se od prethodnog po tome što je u snimanje i produkciju bio uključen producent Brian Eno. Uticao je na to da njihov zvuk bude bliži aktuelnom new wave pokretu. Zaslužan je za upotrebu studijske opreme i magije kao dodatnog instrumenta.
Razlika u odnosu na prvi može se uočiti u koriščenju više efekata na instrumenatima i vokalu, kao i po češćoj upotrebi sintisajzera. Počinju da eksperimentišu sa različitim žanrovima muzike. U pesme ubacuju elemente psihodeličnog funka i afrobeata. Pesme koje su se najviše istakle, a ujedno su i dobri primeri navedenih razlika u odnosu na prvi album su: “Found a job”, “Warning sign”, “The big country” i obrada pesme Al Greena “Take me to the river”.
Treći album, “Fear of music”, objavljen je 1979. godine. Nadovezuje se na prethodni u pogledu igre sa različitim vrstama zvuka, kao i po nastavku saradnje sa Brian Enom. Celokupna atmosfera albuma nešto je mračnija u odnosu na prethodne, na šta simbolično upućuje i fotografija šahte na omotu albuma. Pesma koja otvara album, “I Zimbra”, motivisana je dadaističkim pokretom u poeziji, tačnije tekstom koji je napisao jedan od osnivača dadaizma – Hugo Ball. Ovaj pokret u umetnosti nastao je kao reakcija na Prvi svetski rat i posledice koje je ostavio na društvo. Promena u umetnosti dolazi u vidu odbacibvanja starih, tradicionalnih formi i izraza. U poeziji, semantički aspekat reči postaje zanemarljiv u odnosu na zvučnost i ritam reči. Tako, u refrenu “I Zimbra” imamo smisleno-besmislenu zvučnu ekstazu reči, preuzetu iz pesme Hugo Balla: “Gadji beri bimba”. S ovog albuma posebno se izdvojila i pesma “Life During Wartime”. Tekst pesme se odnosi na loše društveno stanje u Americi krajem sedamdesetih godina, na represiju i nasilje koji se skrivaju od očiju javnosti.
Image Source: Nepoznat
Once in a Lifetime - proročko pričanje u prazno?
Četvrti album, “Remain in the light”, izašao je 1980. godine. Karakterističan je po vidljivom uticaju muzike Fela Kutija; po spoju afričkih poliritmova, funka i elemenata elektronske muzike, kao i melodija koje se konstantno, hipnotišući ponavljaju u krug. Cilj im je bio da stvore originalnu mešavinu rok i afričke muzike. Pristup stvaranju pesama je postao drugačiji – prestali su da stvaraju melodije prema tekstovima David Byrna i počeli da ih prave nezavisno, kroz duge džem sešnove nastale po uzoru na “I Zimbre”. Inovacije u ritmu i eksperimentisanje sa zvukom i žanrovima, u četvrtom albumu postaju autentična, prepoznatljiva celina. Dolazi do promene i u načinu pevanja. Izgovaranje, recitovanje reči postaje sve češće, a pevanje kao da se blago smiruje i gubi upečatljivu nervozu, napetost, drhtavost.
Mnogi kritičari su protumačili tekst pesme “Once in a Lifetime” kao proročko pričanje u prazno. Tekstopisac, David Byrne, rekao je da reči ove pesme treba shvatiti bukvalno – da ljudi većinom žive polusvesno, polubudno, bez razmišljanja o smislu. Kao što refren kaže – velika većina stiže do životnih ishoda na autopilotu – do posla, kuće, porodice – a retko ko stane i zapita se kako je stigao baš tu ili zašto živi u takvom društvu ili odakle uopšte potiču stanovnici ove planete.
Dupli lajv album, “The Name of this band is Talking Heads”, objavili su 1982. godine. Ovaj album se sastoji od snimaka pesama koje su svirane na koncertima ili izvođene i puštane na televiziji ili radiju. Jasno pokazuje evoluciju benda. Pesme sa prva četiri albuma dobijaju novo zvučno odelo, odnosno pečat zrelijeg zvuka Talking Headsa. Nakon ovog albuma prekidaju saradnju sa Brian Enom i putuju po Evropi i Americi. Kako bi stvorili unikatan, kompleksni, poliritamični ton koji su želeli, pridružuju im se dodatni ili stalni saradnici: Adrian Belew (gitara, sintisajzer i povremeni prateći vokal), Bernie Worrell (klavijatura, sintisajzer), Busta “Cherry” Jones (bas), Steve Scales (perkusije) i Dolette McDonald (prateći vokal).
stop making sense
Peti studijski album, “Speaking in Tounges”, izdali su 1983. godine. Deo turneje koja je usledila nakon objavljivanja albuma snimljen je i objavljen 1984. godine kao dokumentarni film “Stop making sense” koji je režirao Jonathan Demme. Film je sastavljen od snimaka četiri koncerta Talking Headsa u holivudskom teatru “Pantages Theatre”. Zahvaljujući umetnosti pokreta, unutrašnja osećanja i misli iskazane muzikom dobile su novu dimenziju.
Šesti album, “Little creatures”, objavili su 1985. godine. Specifičan je po tome što ima više elemenata kantri i folk muzike. Označava pomeranje benda od eksperimentalnog, poliritmičnog funka ka jasnijim pop strukturama pesama. Teme se tiču porodice, ljubavi, života, ali naravno, uz dozu humora ili kroz neku jedinstvenu, nadrealnu prizmu. Po nekim pričama, prva pesma na albumu, “And she was”, opisuje devojku koju je David Bryne poznavao u srednjoj školi. Naime, pesmu čiji tekst opisuje ženu koja levitira, inspirisala je hipi devojka koja je vreme često provodila uzimajući esid na livadi iza fabrike čokoladnog mleka. Pesma “Creatures of love” jedna je od retkih koje se direktno bave temom ljubavi, i to iz neke drugačije, originalne perspektive grupe Talking Heads.
Sedmi album, “True stories”, objavili su 1986. godine. Nastao je kao muzika za satirični film koji je režirao David Byrne. U filmu je prikazan izgled prosečnog života u predgrađu. Kao i šesti album, sadrži više elemenata kantrija i folka, ali prisutni su i neki motivi očigledno nadahnuti ranijom fazom poliritmije i igranja sa zvukom. Recimo, u pesmama: “Papa Legba”, “Radio Head”, “Love for Sale”.
Osmi, ujedno i poslednji album, “Naked”, objavljen je 1988. godine. David Byrne je rekao da je ovo album koji donosi ogoljenu istinu o ljudskoj populaciji; da govori o ljudima bez maski. To potvrđuje i naslov i slika majmuna na omotu albuma. Označava povratak zvuku prisutnom u albumima “Burning in the Light” i “Speaking in Tongues”; zvuku koji spaja različite svetske uticaje u autentičnu celinu. Pesme su nastale kroz dugi niz džem sešnova u Parizu na kojima su gostovali brojni svetski muzičari. Na kraju svakog džema izdvajali su delove idealne za određenu pesmu. Kako bi zadržali potpunu slobodu muzičkog izraza svih učesnika, odlučili su da dodaju vokalne melodije i tekstove pesmama tek po povratku u Njujork. Producent Steve Lillywhite je rekao da je ovaj album namerno pravljen drugačije, da zvuči dosta prirodnije u poređenju sa prethodnim koji su pravljeni po uzoru na glasnu, agresivnu produkciju pesama osamdeseith godina, koja je podrazumevala jaku kompresiju bubnja, dosta reverba na vokalima i instrumenatima, kao i oštar zvuk. Nasuprot tome, album “Naked” je okarakterisan kao mekši, topliji, tiši, prizemljenijeg izraza, sa ritmom koji zvuči prirodno, drevno.
Talking heads - bend koji je otplovio u legendu
Nakon osmog albuma, bend je pauzirao sa radom. 1987. godine objavljena je knjiga “What the Songs Look Like: Contemporary Artists Interpret Talking Heads Songs”. Sačinjena je od radova umetnika koji su stvarali vizuelne interpretacije njihovih pesama na osnovu doživljaja i iskustava nastalih tokom slušanja muzike benda Talking Heads. Poslednja pesma koju su objavili pre raspada je “Sax and Violins”, snimljena kao muzička pratnja filmu “Until the end of the world” u režiji Win Wendersa. Zvanično su objavili kraj postojanja grupe u decembru 1991. godine. Većina članova benda nastavila je da razvija karijere kroz različite muzičke projekte.
Povezani članci
Recenzija: Cross Atlantic – The Valley
Ljubiteljima novijih metal bendova koji objedinjuju agresiju i surovost sa atmosferičnošću i zamišljenošću će biti blizak ton koji prožima prvi singl benda Cross Atlantic.
Frank Gambale stiže na Musicology Sessions
Gitarski virtuoz FRANK GAMBALE dolazi sa svojom All Star grupom na Musicology Sessions scenu BitefArtCafe-a 02. aprila 2026. godine.
KONCERT GRUPE KRYN POMEREN NA 12. SEPTEMBAR
Koncert benda Kryn je pomeren sa 28. marta na 12. septembar, iz tehničkih razloga. Karte koje su kupljene za 28.mart će važiti i za 12. septembar 2026.!
6 heavy metal albuma za početnike
Kojih su to 6 heavy metal albuma za koje bi trebalo da znate ukoliko ste planirali da otpočnete istraživanje ovog žanra.
Top 17 entry level rock i metal pesama za tvoj dvanaesti rođendan
Od Queen, AC/DC i Bon Jovija do Metallice, Rammsteina i Slipknota, ovo su 17 entry level rock i metal pesama koje su mnogima bile prvi korak ka žešćem zvuku.
Rok Apoteka – Novi spot za pesmu ,,Kaži mi”
Novosadski bend Rok Apoteka objavio je novi spot za pesmu „Kaži mi“, numeru koja se nalazi na njihovom drugom albumu „Drugačiji od drugih“.
Recenzija: Nevreme – Balans
Nevreme - Balans je oda življenju punim plućima koja se poetično poigrava floskulama o traženju
ravnoteže u uživanju u čarima života.
Talking Heads – od prve svirke u klubu “CBGB” do pomeranja muzičkih granica
Talking Heads - priča o pionirima američkog novog talasa koje je predvodio harizmatični frontmen Dejvid Birn.
Najuticajnije žene domaće alternativne scene 2026
Žene muzičari - ultimativna top lista najuticajnijih i najznačajnijih dama koje su danas aktivne na domaćoj alternativnoj muzičkoj sceni.
Mišael Bob Vidaković stiže “U Niš” sa groovy dozom pozitivne energije
Mišael Bob Vidaković godinama unazad održava status autora koji iskače iz šablona. Ovog puta donosi nam jednu toplu ljudsku priču opevanu u njegovom novom singlu “U Niš” koji je izašao u izdanju Ammonite Digital.
Recenzija: Grupa 357 – Kyrie Eleison
„Kyrie Eleison“ deluje kao pesma nastala bez maštanja o osvajanju top lista. Grupa 357 u svojoj trenutnoj fazi jedino stremi ka iskrenom izrazu.
Lavina pobedila na PZE 2026: Srbija ide u Beč sa „Kraj mene“
Grupa Lavina je pobednik Pesme za Evroviziju 2026 i predstavljaće Srbiju na Eurosongu u Beču sa pesmom „Kraj mene“.
Grupa Ruž : Deca sa snovima većim od kosmosa
Grupa Ruž je delovala kao da će pokoriti ceo kosmos, a činili su je klinci za kojima su vaše mame “sekle vene” i premotavale kasete do iznemoglosti.
KRYN – Svetski zvuk metala u Zappa Bazi 28. marta
Riječki bend KRYN donosi, bez grama sumnje, zvuk svetskog metala na scenu beogradske ZAPPA BAZE 28. marta! A šta nas sve očekuje, pročitajte ispod!
Top 6 crtanih filmova u kojima se pojavljuju poznati muzičari
Crtani filmovi su kroz svoju istoriju ugostili mnoštvo poznatih rok muzičara. Pogledajte top 6 favorita po našem izboru.
Recenzija: Synesis Absorption – Concealed
Koliko god da technical death metal ima reputaciju nemilosrdnog žanra, „Concealed“ sadrži dovoljno prijemčivih deonica koje otklanjaju strah od toga da nas očekuje suvoparna brutalnost.
The Cure – Most Između Gotik Noćne More i Slatkog Pop Sna
"Pohvale su upućene pre svega melodijama koje stvaraju, kao i na do sada poznatu atmosferu sna - bilo lepog ili košmarnog."
MonoNeon, Poslednji Basista Koji je Svirao sa Princeom, Stiže na Musicology Sessions
"Prince me je naučio najvažniju lekciju 'Veruj u sebe, bez obzira na sve!'"
Recenzija: Lavina – Kraj Mene
„Kraj mene“ je rezultat dugogodišnjeg rada na usavršavanju osećaja za melodije i aranžmane, što je Lavinu stavilo pod lupu i onih slušalaca koji nisu isključivo u žanru.