Backstage Rocker

Sa Golubom iz Goblina o pivu, “Cipjonki” i drugim važnim temama

Kako nastaje kultna pesma? Da li je bolje pevati na svadbi ili razvodu? I zašto omiljena pesma vredi čak i kada je niko drugi ne voli? Golub iz Goblina u iskrenom, duhovitom i potpuno necenzurisanom razgovoru o muzici, devedesetima, panku i pričama iz burnih 90-ih.

Svega nekoliko minuta posle koncerta, dok se iza bine još uvek mešaju opojna aroma piva, letnji znoj i urlanje publike koja bi uradila sve samo da ne ode kući, Golub šefovski zauzima poziciju u bekstejdžu. Bos, go do pojasa, sa mikrofonom u ruci i peškirom preko noge, kralj domaćeg pank roka zadržava neverovatan elan i van stejdža. Posle više od tri decenije na čelu Goblina, benda koji je preživeo ratove, raspade, pauze, povratke i nekoliko generacija publike, ostajući jednim od ključnih stubova regionalne scene, on nema više šta kome da dokazuje. Svakako, u pitanju je pravi narodski tip s kojim može da se priča od jutra do sutra, pod uslovom da pitanja nisu dosadna.

Na sreću, nisu. Nije što je naša, ali Nina ubija s pitanjima, što je i Golub rado primetio – za sve ove godine su već i vrapci na grani naučili kako je bend dobio ime, ali malo ko bi se setio da pita, da li čučavac ili WC šolja. Odgovor je, budimo realni, očigledan. „WC šolja, ja sam stariji čovek.“

Golub - Goblini

O nastupu i tehnici

Ali prvo, valja sumirati utiske sa još jednog sjajnog nastupa. Kada ti Golub kaže da je veče od onih koje će pamtiti celog života, veruješ mu. Ne zbog spektakla, ili neke tamo produkcije, već zbog publike. Goblini, kako kaže, imaju neku svoju, posebnu publiku – onu koja se ne pojavljuje samo da snimi glavni hit za stori, već je uz njih decenijama. Ne čudi da svaki nastup Goblina, liči na okupljanje dobre, stare ekipe prijatelja. „Od srca je bilo.“

Ipak, dok publika verovatno ne bi promenila nijednu pesmu sa seta, Golub bi sigurno napravio neke izmene, a pogotovo u svom meniju, uveren da je napravio ozbiljnu grešku time što se pošteno najeo tek tri sata pred koncert. „Pokušavam da se čupam.“ Ovo nije ništa novo – svaki vrsni umetnik je sam sebi sebi najveći kritičar. Publika sigurno nije primetila razliku, ali stari perfekcionista odmahuje rukom – nije stvar u emociji, već u tehnici. Panker, ali tehničar.

Rafal netipičnih pitanja

Kada na red dolazi kratki rafal neobičnih pitanja, Golubova životna filozofija odmah izlazi na videlo.

Kraft ili obično pivo?

“Pivo je pivo.”

Soko u ruci, ili guska u krevetu?

„Soko u ruci, i dalje.“

A onda, scenario – Goblini na Šabačkom vašaru. Da li sa Vendi, ili sa Erom Ojdanićem?

„Vendi.“ Odgovor dolazi bez razmišljanja. “Hardkor.”

Između svirke na svadbi ili na razvodu, Golub bira ovo drugo. Razlog je tipično goblinski – stvarno je gre’ota da propadne toliko dobrih pesama za plakanje. U sličnom ključu, kada je u pitanju muzika, Golub je uvek neposredan. Na pitanje da li bi više voleo da njegova omiljena pesma postane najomraženija među publikom, ili da ona koju najmanje voli postane najveći hit, nije ni pokušavao da pronađe diplomatski odgovor: „Omiljena pesma je omiljena pesma, bez obzira na to koliko će je ljudi voleti ili mrzeti.“

Kako je nastala "Cipjonka"?

A kad je već reč pošla o pesmama, priča o čuvenoj “Cipjonki” je nešto što vredi čuti, pogotovo posle par piva.

Kako kaže, pesma je nastala sasvim slučajno. Njihova drugarica Aleksandra jednog dana je ispred šabačkog kafića „Kec“ pevala horsku kompoziciju koju je učila u školi. „I, mi smo pratili samo usne dok je ona pevala, razumeš o čemu pričam. I mi smo se toliko naložili da smo sutradan rešili da uradimo tu pesmu u pank fazonu.“ Iz tog trenutka nastala je jedna od najprepoznatljivijih pesama Goblina, a Aleksandra je kasnije završila i na prvom albumu benda, pevajući u završnoj numeri.

Drugi, zanimljiviji deo teksta “Cipjonke” bio je, prema Golubovim rečima, pravi primer Vranjkovićeve “Godine sirotinjske zabave”. Vesele devedesete – kada nemaš keša za grad i jebe te životna dosada, isti taj život se vrlo brzo pretvori u jebanje iz dosade. „I onda smo krenuli da se igramo kamenih faca… ali smo uvek hteli da Aleksandra završi s nama. Ona nikada nije davala ni šanse da se bilo šta desi po tom pitanju.“ Na kraju, kako sam kaže, od svega je ostala dobra pesma i još bolje prijateljstvo.

Vesela sadnica i izgužvane misli

Jedan od zanimljivijih momenata dolazi kada se pomene njegova knjiga Izgužvane misli. U njoj je, između ostalog, sebe opisao kao “baštovana”. Danas, uz osmeh, priznaje da je to zapravo bio prilično eufemističan opis. Po sopstvenim rečima, devedesetih je u Šapcu verovatno gajio najveću količinu vesele travice – naravno, “za lične potrebe i drugare”. Lokacija? Bakin plac preko puta bolnice. Pokriće? Praktična nastava iz Poljoprivredne škole.

Pravi šabački kriminalni andergraund. Na povezano, hipotetičko pitanje o tome za šta bi članovi Goblina bili uhapšeni. Odgovori stižu bez uvijanja: „Vlada za ubistvo. Alen, droga. Ne – Leo, droga. Alen, neke ilegalne radnje, neplaćanje poreza. Firca, vozi kola pod alkoholisanim stanjem.“

A Golub?

“Nikad.”

Za svaki slučaj, ako čita neko iz službe, zastara je odavno nastupila.

O Anji Rupel i "guilty pleasure" pesmama

Kada se razgovor prebacio na temu Anje Rupel, incidentne heroine drugog goblinskog hita, „Anja, volim te“, Golub priznaje da je nikada zapravo nije upoznao, mada su im se putevi ukrstili kada je pristala da najavi album Jednina. Za bend koji je odrastao uz muziku osamdesetih, to očigledno nije bila mala stvar – Rupel, čiji je rad sa bendom Videosex svojevremeno obeležio jugoslovenski novi talas, ostala je upamćena po brojnim hitovima. Stoga, upitan šta bi joj rekao kada bi je konačno upoznao, Golub rado koristi priliku: „Kako bih voleo da si tu. Grad je tako tužan. A ti si s one strane.“

Što se tiče omiljene muzike danas tiče, pitanje guilty pleasure pesme bacilo ga je u opasan rebus. „U, jebote, čekaj. Ovo je zajebano.“ Na kraju, izbor pada na „La bamba“, pesmu koju je Richie Valence snimio sa samo 17 godina. Njegova interpretacija meksičke narodne pesme postala je prekretnica u istoriji rokenrola i jedan od prvih hitova koji je latino muziku približio širokoj američkoj publici. Valence je poginuo svega nekoliko meseci kasnije, u avionskoj nesreći poznatoj kao “Dan kada je muzika umrla”, zajedno sa Buddy Hollyjem i J.P. Richardsonom, ali je njegova verzija pesme nastavila da živi kao jedan od najprepoznatljivijih klasika žanra. Ukrakto, još jedan u nizu varljivo jednostavnih goblinskih odgovora. Svakako bolji od Bajage, kao refleksnog prvog izbora. „Briši to. Što bi me bilo sramota od Bajage?“

A za kraj, malo pank folklora devedesetih.

„Pa jednom smo se toliko napili da se pola benda upišalo na putu ka koncertu. Jer nismo imali pare da putujemo kombijem, nego smo putovali autobusom. I onda smo pitali vozača da nam stane negde da pišamo. Naravno, rekao je da ne može. Sledeća stanica je pola čuke od tog mesta gde smo bili. Ne želim da pominjem koja su to dvojica, ali dva čoveka su se upišala u autobusu.“

Neke tajne će izgleda zauvek ostati tajne, ali vi slobodno nagađajte u komentarima koji Goblin ima najslabiju bešiku.

Dopao ti se tekst? Ne zaboravi da ga podeliš!

Scroll to Top