Backstage Rocker

Nikola Vranjković na Border Rocku – Značenje rokenrola

Kratka impresija sa nastupa Nikole Vranjkovića 24. jula u okviru jubilarnog Border Rock festivala

Kolektivna katarza

Odmah u startu energija dopire sa svih strana dok bubanj pomera tlo pod nogama. Intenzitet raste – fokus je na sceni na kojoj se naizmenično smenjuju svetla. Na  sceni, samo Nikola i gitara, dok ostali članovi benda, zajedno kao celina nalikuju na neku metalnu mašinu koja se pušta u pogon. 

Dok se svetla prelamaju nemoguće je ne opaziti odnos između gitare i čoveka. U tom trenutku pažnju privlači Nikola. Dok se iz duše akordi nižu jedan za drugim, emocija na licu je jasna. Počinje „Dve hiljade i kusur godina“. U momentu kada su sva čula maksimalno na oprezu, razum pod uticajem muzike vrti slike iz prošlosti, a publika u istom maniru, zamišljenih izraza lica peva u glas a dobro poznate stihove. Dim u pozadini stvara osećaj mistike, a trenutak kada publika peva stihove uliva izvesni spokoj – svaki od glasova oseća da nije sam .  

Jedan za drugim, nizali su se hitovi i Block Outa. Svima dobar poznat intro kao zatišje pred buru, pa prvi jači tonovi koji ga naglo presecaju – kreće „SDSS“. Čuje se: ,,još uvek sam zaljubljen u svoj mali san’’, dok se u publici se budi nemir, kao i nezadovoljstvo koje je samo čekalo da izađe napolje.

Samo nakratko, slušalac se nastanjuje u ovom osećaju, dok ga scena ponovo ne povlači k sebi. Odjednom muzika govori više od teksta. Jezikom slobode, javlja se misao dok Vranjković, kao da ga je poneo trenutak, nervozno pali cigaretu.

Koliko da je koncert odmicao članovi benda su delovali kao da umor ne postoji. Zatim odzvanjaju “Večernja zvona“, i na pamet odmah pada ona Nikolina priča o tome kako ovu numeru izvode tek kada se postava na bini dovoljno zagreje. Zaista, kompleksna izvedba i jako je zahvalno čuti je uživo. Ostatak koncerta delovao je kao san koji srećan san. ,,Vertikalno gledano“ svojom mešavinom hrabrosti i želje uprkos mogućnostima, u publici budi tihu pobunu.

I Posle Block Outa...

Dok klavijaturista  energično izgovara stihove publika ga iz svog glasa prati. Ni beton pod nogama nije samo masa, i zemlja oseća bol. Čovek treba da ima određeni emotivni staž da bi razumeo težinu i izvukao nešto iz ovih pesama, jer one su kockice koje se sklope samo onda kada je najviše potrebno.

Na kraju koncerta ostaje shvatanje da postoji nešto lepo u bolu, koji je još lepše videti i osetiti uživo. Rolerkoster emocija koji vodi do isceljenja. Ceo život pred očima u par sati. Vranjkovićev koncert je poseban doživljaj se nosi u sebi do kraja života, kao sećanje na dan gde su dobro i loše našli zajednički jezik kroz rokenrol. Nije do muzike. Važan je način na koji je oni žive.

 

Dopao ti se tekst? Ne zaboravi da ga podeliš!

Scroll to Top