Backstage Rocker

RECENZIJA: MASTODON – MARROW DEEP

Marrow deep je prvi korak ka otvaranju nove ere benda.

Kada su se pre godinu i po dana rastali sa ekscentričnim gitaristom i napaćenom dušom Brentom Hindsom, članovi Mastodona nisu mogli da pretpostave da će on nekoliko meseci kasnije tragično izgubiti život. U trenutku kada do njih dospeva vest, Troy Sanders, Bill Kelliher i Brann Dailor komponuju muziku za svoj naredni album. Uzimajući u obzir da je i bubnjar iste godine ostao bez majke a basista izgubio dom u poplavi, članovi Mastodona primenjuju ove okolnosti kao inspiraciju i prepuštaju se emocijama koje one nose radije nego da beže od realnosti. Rezultat je album pod imenom Marrow Deep.

MASTODON – PROGRESIVNA SLUDGE METAL INSTITUCIJA

Nažalost, ovo nije prvi put da smrt bliske osobe predodređuje emociju novog Mastodon albuma. Suočavanje sa smrću majke Billa Kelihera obuzima i dalje pribran ali dramatičan Emperor of Sand iz 2017. godine. Nad letargičnom i rezigniranom sledbeniku Hushed and Grim (2021) se kao oblak nadvila smrt menadžera. Treći album u nesrećnoj trilogiji, pored užasa i osećaja krivice, najviše odlikuje bes, što prouzrokuje najagresivniji, najapstraktniji i melodijski najsuptilniji Mastodon album u novijoj diskografiji.

Već sa prvim singlom je bilo jasno da zvuk benda doživljava turoban preokret. Traumatična atmosfera i kompleksni instrumental karakterišu “Your Ghost Again”, u kojoj se slušaocu tek posle nekoliko slušanja otkriva refren. Iako je refren na drugom singlu “Snakes for Dinner” direktniji, ostatak numere raspolaže posebno tvrdim rifovima i zamršenim strofama. Tek se na trećem singlu “In the Ruins” čuju setne vokalne linije i odmerenije gitarske deonice u maniru prethodnog albuma.

Iako je Marrow Deep najčvršći Mastodon album još od Blood Mountain iz 2006. godine, članovi benda su se u toj meri razvili u pogledu pevanja, struktuiranja pesama i osećaja za dinamičnost da se izdanje ne može nazvati povratku starom zvuku. Iskustvo se posebno ogleda u atmosferičnoj “Moth and Bone” krunisanoj refrenom u Thin Lizzy maniru, i “The Vanishing” koja se sastoji iz više stavova i raspolaže krhkim falsetom Branna Dailora.

MARROW DEEP – POETIČNA PRIMENA TRAUME I BESA

Nisu ni agresivnije numere lišene pamtljivih rifova i vokalnih melodija, muzikalnih u svom minimalizmu i nenametljivosti. “Golden Spires” sadrži čak dva ubedljiva refrena i gitarski uvod koji se kao tema provlači i kao podloga pevanju. “Poisonous Weapons” predstavlja simbiozu nepredvidlje strukture i brutalnih gitara sa jedne i ranjivih reči i indirektnih vokalnih melodija sa suprotne strane. Numeri “Barbarians Blood,” međutim, ne bi škodio izraženiji refren kako bi zahtevala veću pažnju u otvaranju izdanja, iako u pogledu gitarske škripe i furioznog ritma jasno stavlja do znanja da predstojeće pesme umeju biti nemilosrdne i u sablasnosti neumerene.

Pojedine pesme poput “A Vampire’s Demeanor” dopuštaju emocijama da do te mere nadvladaju proces komponovanja da se pesma izgubi u ispoljavanju besa. Od sličnog problema pati i “The Three Fates” koja zatvara album i previše se oslanja na improvizaciju između novog gitariste i klavijaturiste kojima je tek potrebno iskustvo kako bi se čula hemija uspostavljena između njih. Kroz ostatak albuma, međutim, i gitarista Nick Johnston i klavijaturista João Nogueira doprinose dovoljno svežih boja i neobičnih kompozicionih rešenja kako bi pokazali da Mastodon uz nove članove može da izgradi i nov identitet.

Marrow Deep je kao celina previše surov i tvrdokoran kako bi se uvukao u uho fanovima kojima su pevljive „The Motherload“ i „Steambreather“ otvorile vrata. S druge strane, fanovi starog Mastodona su previše očarani brutalnošću albuma da bi uvideli nijanse, ekspertizu i eleganciju koja nije ni približno bila prisutna kada se Mastodon oslanjao na mladalački entuzijazam. Marrow Deep je zapravo prvi korak ka otvaranju treće ere benda kojoj tek predstoji definicija, ali istovremeno korak ispunjen ljutim prkosom, odvažnošću i sigurnošću.

Dopao ti se tekst? Ne zaboravi da ga podeliš!

Scroll to Top